Neupitno je da je Ivo Radić jedna od najmarkantnijih osobnosti hrvatske arhitekture, čije djelo prolazi i najstrože stručne selekcije. Svjedokom sam kako arhitekti in vivo ostanu zatečeni kvalitetom Radićeve arhitekture. Naime, često sam bio u prilici, pokazujući splitskim gostima Radićevu ulicu koja se danas zove Papandopulovom, a nekada se nazivala ulicom Henrika Znidaršića, na njihovim licima prepoznati nesumnjivo odobravanje.
Sve recenzije Radićeve arhitekture također su unisone u tome da se tu radi o najvišim dometima koje smo postigli u arhitekturi. Međutim, kad se te recenzije pažljivije promotre (pa i one koje sam ja napisao), dolazimo do zaključka da osim nizanja grube faktografije na koju se nadovezuje neka blijeda metaforika, tu nema ništa što bi nam pojasnilo zašto ta arhitektura nalazi i danas svoju vjernu publiku. Svi se slažu da se tu radi o nečem dobrom, ali nitko današnjim aparatom vrednovanja arhitekture ne može prodrijeti u estetsku bit. Međutim, tu arhitekturu možemo bar s lakoćom učiniti faktografski zanimljivom i tako suziti krug očekivanog bar na ideološkoj razini.
Danas postaje sve jasnije da su se hrvatski modernisti obilato služili socijalističkim bibliotekama koje su uredno sortirale tada najprestižmije zapadnjačke časopise. Informaciju su imali, a lako su je mogli prerađenu plasirati neupućenom radništvu i lokalnim komitetima. Ideološka polazišta u jesen modernizma bila su univerzalna i zapravo nisu poznavala blokovsku podjelu. Standard produkcije je bio iznimno visok. Moderna se, međutim, pretvorila u maniru koja je trajala sve do kraja šezdesetih. Iako niz humanističkih znanosti maštovito i precizno definira kraj ili kolaps modernih pokreta i nastanak postmoderne, smrt Jima Morrisona 1971. godine je čitavoj jednoj generaciji potvrdila da nekontrolirano, rizično istraživanje granica jednostavno donosi smrt. Neposredno prije Morrisonove smrti, u jeku europskih studentskih nemira, Braco Mušič i njegov urbanistički tim dobili su natječaj za Split 3, izvlačeći do tada nepoznat pojam genius loci, reafirmirajući poteze rimske kastrametracije po čijim smjerovima trasiraju ulice novog splitskog stambenog naselja. Taj urbanizam poštuje i Papandopulova ulica. Sve su to faktografske, racionalne anegdote koje nam Radićevu ulicu čine zanimljivom. Papandopulovu ulicu možemo opisivati metaforično kroz odnose sjena, apartističkog dinamiciteta pročelja i na taj način se približiti pitanju zašto nam je ona i danas tako bliska..
Kad sam početkom devedesetih s Ivom Radićem vodio intervju za ČIP, pokušao sam od njega dobiti upravo taj banalni odgovor. Radić ga, normalno, nije znao, jer dobra umjetnost je još uvijek nekontrolirana stvar genetskog koda i socijalne sredine. Tada mi Ivo Radić nije mogao odgovoriti zašto su njegove kuće lijepe. Ljepota kao pojam njemu nije predstavljala ništa. Zapravo, kad je na moje inzistiranje upotrebljavao tu riječ, pomalo ga je čak bilo i sram. Taj termin je pristojnim modernistima teško prelazio preko usana, što je samo po sebi izvanredan podatak koji tada nisam znao. Radić je, međutim, imao vrlo preciznu inženjersku terminologiju kojom je obrazlagao svoj rad.
Ukratko – svuda je vladala boginja zvana funkcija, samo je trebalo prepoznati njezinu volju i sve je dolazilo na svoje mjesto. Danas, kad je funkcionalizam povijesno potpuno definiran i kad čak znamo kako izgleda njegov intelektualni kraj, znamo koliko je tu bilo arbitranosti i što se sve podvodilo pod pojmom funkcija. Međutim, Radiću je funkcija bila dovoljna i nije trebao drugačiji intelektualni instrumentarij da napravi Papandopulovu ulicu. Danas, kad nužno operiramo kontekstualnošću, jezičnošću, poetičnošću i artizmom, ta nam se vremena čine djevičanski čista, jasna, nevina i naivna poput glazbe ranih rockera.
Miće Gamulin
(uz dozvolu autora preneseno iz časopisa Oris, broj 24)
MEĐUPROSTORI 