Ivu Radića nemoguće je izbjeći pokušavamo li valorizirati stambenu arhitekturu 20. stoljeća. Jedan od najutjecajnijih arhitekata, koji je oblikovao izgled Splita kakvog poznajemo danas, a čiji opus čine stambene, komercijalne zgrade i hoteli, i svoj zatvor na Bilicama smatrao stambenim tipom zgrade. Prepoznatljiv stil brusio je upravo projektirajući zgrade za stanovanje pa one na neki način prikazuju njegov osobni razvoj i sazrijevanje prema kasnijim radovima.
Neosporan talent i osjećaj za prostor prepoznajemo i u najranijim djelima, poput Male kuće u Solinskoj ulici (1961-1965), koja je u to vrijeme u potpunosti odskakala od ostalih tipskih kuća u susjedstvu: izvanredne proporcije, izbalansirani volumeni te odnos prema nebu i parceli, prepoznatljive su karakteristike ovog objekta. Stambene zgrade iz kasnije faze pokazuju arhitektov odnos prema oblikovanju životnog prostora u kontekstu grada Splita, unutar arhitektonskog stila koji prepoznajemo kao kritički regionalizam. Korištenjem modernih metoda afirmira kontekst te reinterpretira tradicionalne elemente na novi način.
Zgrada u Papandopulovoj ulici pripada urbanističkom konceptu Splita III, a najviše je pažnje privukla zbog funkcionalnog i oblikovnog tretmana fasade, motivom karakterističnim za Radića – kontinuiranim lođama i žaluzinama. “Razriješivši najprije dileme tlocrta zavidnom suverenošću, on je punu pozornost posvetio tretmanu južnog pročelja, gdje krajnjom jednostavnošću, gotovo projektantskom dosjetkom, nudi optimalan odgovor za rješenje lođe koja u punom smislu riječi postaje i vanjski i unutrašnji funkcionalni dio stana. Suptilna likovnost i permanentni dinamizam ove fasade s otklopnim žaluzinama, uspostavljaju razinu kreativnog standarda kojeg neće biti lako ponovo dostići.”, piše Darovan Tušek.
Može se reći da su za arhitekta Ivu Radića postojale dvije osnovne misli vodilje pri projektiranju stambenih zgrada – etika i kontekst. Njegov je pristup u oblikovanju uvjetovan hrabrošću i tendencijom ka korištenju eksperimentalnih materijala i iskušavanju novih metoda, dok je istovremeno iznimno bio posvećen detalju. Uzmemo li u obzir da većina njegovog stambenog opusa nastaje u vrijeme nagle ekspanzije grada Splita, kada se gradilo mnogo i unutar strogog, ali skromnog ekonomskog okvira, što je otvaralo put stereotipnim rješenjima, Ivo Radić uspijeva izbjeći zamku nudeći nova i inovativna rješenja s posebnim naglaskom na kvalitetu prostora. Riječima arhitekta, “oblikovni tretman i ugođaj koji postiže na pojedinim objektima primarno je rezultat funkcionalnih i tehnoloških parametara”.
Odnos koji arhitekt uspostavlja sa kontekstom u kojem gradi čita se i u naročitom senzibilitetu za potrebe stanovnika u mediteranskoj klimi. Mediteran postaje tema koja se provlači kroz gotovo čitav njegov opus. Ne koristeći isprazne citate tradicionalne arhitekture i istražujući nove forme, arhitekt nudi naizgled jednostavan motiv žaluzina. One ilustriraju izričaj specifičan za Radićev vokabular – koristi elemente fasade kao vizualni motiv, ali i kao oblikovni element. Naizgled jednostavnim rješenjem žaluzina kao oblikovnog elementa fasade, Radić pokazuje promišljenost i višedimenzionalnost u pristupu. Pažljivim dizajniranjem fasadnih podiznih brissoleila omogućuje osjenjenje lođa, ali stvara i dinamičnu fasadu te na taj način izbjegava monotoniju koja najčešće karakterizira upravo takve velike zahvate u stambenoj arhitekturi.
Igra prozirnosti danju i noću prikazuje život stanara igrom svjetla i sjene. Pritom fasada ne djeluje samo kao granica unutra-van, već kao polupropusna membrane preko koje intima stana komunicira sa gradom i koja omogućuje prožimanje tih dviju krajnosti stvarajući prostor između: lođe. Nije to samo otvoreni dio stana već prijelazni prostor koji je sve do danas, kada se svaki zatvoreni dio stana vrednuje više, opstao i koristi se u svojoj izvornoj namjeni. Neka ranija istraživanja stanare Papandopulove svrstale su među stanovnike Splita najzadovoljnije svojim stambenim prostorom.
Brissoleili su najprepoznatljiviji Radićev motiv, a u zadnje su vrijeme postali i prava moda. Interpretacije često vidimo na novim ostvarenjima raznih arhitekata i upravo zbog toga stambenoj zgradi u Papandopulovoj teško možemo iščitati godine površnim pogledom. Tek pomnijim zagledanjem možemo primijetiti stanje u kojem se nalazi fasada i hrđu koja se nazire na slavnim brissoleilima.
Ivo Radić je priznanja struke primao kroz dug vremenski period: nagradu Viktor Kovačić primio je 1988. godine, nagradu Vladimir Nazor 1995., a posljednja je bila Nagrada grada Splita 2002. godine – sve tri za životno djelo. Sve navedene aspekte njegova izraza jasno sažima obrazloženje Nagrade Vladimir Nazor: “Arhitektonski opus Ive Radića bogat je, konzistentan, uravnotežen i veoma čitak, nijansiran u trajnoj međuovisnosti odgovorne inženjerske logike i poetike promišljanja ambijenta u kojem gradi. Profinjena refleksija dijalektike kozmopolitskog arhitektonskog svjetonazora i predteksta lokalnog južnjačkog ambijenta s pravom uvršćuje Radića među vodeće stvaraoce naše moderne arhitekture.”
Svjetlana Miše
MEĐUPROSTORI 