Istraživanje međuprostora uvod je u interpretaciju antologijskog stambeno-poslovnog kompleksa zgrada Ive Radića u Papandopulovoj ulici na splitskom Trsteniku (1972), a ujedno i međuprostor između uočavanja njegove provokativne vitalnosti i dostojne valorizacije.
Koncepti modernog života i kolektivnog stanovanja na Splitu 3 značajno su uvjetovali okvire u kojima danas čitamo grad, a Radićevo djelo nije samo arhitektonski kalup za stanovanje već paradigmatsko uobličenje zajednice arhitekturom u nizu slojeva od privatnog do javnog. Te zgrade i ulice, osim njihove nedvojbene umjetničke i inženjerske kvalitete, posebnima čini upravo uspješna prilagodba suvremenim društvenim praksama, a to ne bi bilo moguće da nisu mišljene daleko šire od komponiranja stambenih i poslovnih jedinica. Korišteni univerzalni kôd trajno funkcionira, a njegovo razumijevanje i nedvosmisleno vrijednosno određenje mogu postati alat i za svaki budući prostor.
Ipak, ne govorimo o jednostranom djelovanju, već o interakciji: Papandopulovu čine ljudi i čitavo bogatstvo varijacija u kojima oblikuju vlastite stvarnosti. Upravo načini na koji oni danas žive unutar spomenutog kôda i odnosi koje formiraju predstavljaju onaj fini međuprostor između stana i stanara, grada i građanina. Svakodnevnica svakog od njih gradi grad, a shvaćanje i unapređivanje neposrednog okoliša od strane stanovnika Trstenika izazovna je prilika za studiju modela održive budućnosti moderne arhitekture.
Dijalektika unutarnjeg i vanjskog oblikovana lođama na brisolejima dinamiziranoj južnoj fasadi, tim tipično mediteranskim međuprostorima u kojima se i danas odvija život koji se ne može kvalificirati ni privatnim niti javnim, specifična je tema projekta. U konstruktivno solidnim građevinama one predstavljaju slabu točku, uglavnom zbog lošeg održavanja, a slijedom primjera devastacije nekih drugih zgrada Ive Radića u Splitu prepoznata je potreba za sintetičkim, umjetničko-istraživačkim-akcijskim projektom koji bi na nekoliko razina valorizirao i u perspektivi obogatio i život stanovnika i kulturni spomenik.
Druga se razina prijetnje odvija u sferi javnog prostora jer je kompleks napadnut interpolacijama, no i tu su stanovnici već pokazali jedinstvenu zrelost u otporu. Cilj ovog projekta je i doprinijeti njegovoj daljnjoj artikulaciji, jer mjera i snaga ove arhitekture i ove zajednice izlazi daleko izvan lokalnih okvira.
Pretvorimo dakle čuđenje u divljenje. Počnimo s divljenjem. Poslije ćemo vidjeti hoće li biti potrebno kritikom, smanjivanjem, organizirati naše razočaranje.
(citirano iz: Gaston Bachelard: Poetika prostora)
Diana Magdić
